Intervju sa bivšom ambasadoricom SAD Swanee Hunt

Bivša ambasadorica SAD Swanee Hunt boravila je u nedjelju, 25. marta, u Tuzli povodom promocije svoje knjige pod nazivom ˝Odvojeni svjetovi, Bosanske pouke za globalnu sigurnost˝. Za vrijeme rata u našoj zemlji službovala je u Beču. U to vrijeme bila je blisko uključena u politiku Sjedinjenih Američkih Država prema Balkanu, a za vrijeme trajanja mandata nekoliko puta proputovala je cijelu Bosnu i Hercegovinu, ali i druge dijelove bivše Jugoslavije, s ciljem da shvati problematična odlaganja strane vojne intervencije. Tokom svojih putovanja vodila je i nemali broj razgovora sa raznim političarima, diplomatama, humanitarnim radnicima, te mnogim drugim osobama. Upravo te razgovore pretočila je u 80 priča, koje su naposlijetku i objedinjene u pomenutu knjigu, koja svojevrsno predstavalja veliki znak pažnje za našu zemlju.

Da je Swanee Hunt istinska prijateljica Bosne i žena koja se suosjeća sa žrtvama rata, dokazuje i bedž sa porukom ˝Mi nismo same˝, a koji nosi na lijevom reveru svog sakoa još od 1996. godine. Te godine sastala se sa ženama Srebrenice, kako bi se upoznala sa njihovim iskustvima za vrijeme rata, i upravo veliki broj ovih bedževa poklonila je i njima. Vidno raspoložena i zadovoljna promocijom svog spisateljskog ostvarenja u Tuzli, Swanee Hunt tokom našeg razgovora, između ostalog, otkrila je razloge zbog kojih karakterizira međunarodnu zajednicu kao prilično pasivnu, neosjetljivu i bešćutnu, koja su najznačajnija iskustva kojih se prisjeća za vrijeme boravka u našoj zemlji, te iznosi svoj stav o izazovima pomirenja poslije rata u kontekstu savremenog života i politike u BiH.

Koja je osnovna poruka koju knjigom ˝Odvojeni Svjetovi: Bosanske pouke za globalnu sigurnost˝ želite prenijeti čitaocima?

Hunt: Za moje bosanske prijatelje je poruka da je bilo nas koji smo uvijek razumjeli, ali ja sam dala sve od sebe i da slušam, i da uzmem tvoje i vaša iskustva, i da ih podijelim sa cijelim svijetom. I imam već iz 1996. godine bedž koji sam dala ženama Srebrenice. Nadam se da postoji neki način da to ne kautiram. Jaka je poruka u ovoj knjizi i ja gledam najviše na Daytonski mirovni ugovor. Mislim da je Dayton jako pogrešan pristup i svi zbog tog ugovora dosta pate zadnjih 15 godina. To se mora izmijeniti. Ne postoji način da se možete pokrenuti kao država dok postoji garantirano način da nacionalisti u stvari imaju vlast. Sad kada gledamo sa ovog stanovišta, Dayton nije ništa riješio. Ja se nadam da će moji bosanski prijatelji biti jako jasni o dijelovima Daytona koji ne funkcionišu, i da će naći načina da se to promjeni, da bi se onda krenulo naprijed. Jer dokle god taj ugovor izgleda kao neka prednost za, recimo bosansko-srpsko rukovodstvo, to je jedan neugled za sve. Vozim se već para dana kroz RS, bila sam u Beogradu. Nema progresa nekog. Nema nekog ogromnog napretka. Ne mogu da vjerujem da je neko srećan u tim okolnostima. Tako da će svako na neki način dobiti kad se promjeni Daytonski mirovni ugovor.

Heroji i demoni u međunarodnoj zajednici

Kroz cijelu knjigu karakterizirate međunarodnu zajednicu kao prilično pasivnu, neosjetljivu i bešćutnu. Da li se i dalje držite tih teza?

Hunt: Pogledaj, pokušavam da ne preslikam sve u tim nekim velikim tezama. U međunarodnoj zajednici bili su heroji, bili su i neki koji su bili demoni, i bilo je jako puno ljudi između koji su trljali dlanove i mislili šta da radimo, ali makar su na neki način pokušavali. Diplomatama se tipično daje zadatak koji ima određene granice i njihov je uspjeh da odrade ono što im je rečeno da odrade. To se nije radilo ovdje u BiH, i ono što nam je trebalo su diplomati i drugi političari i donosioci odluka koji bi rekli da ćemo proći kroz te granice. Ja sam pričala i sa dva različita komadanta NATO snaga u Evropi, i svaki mi je rekao: ‘Ne možemo ništa uraditi, jer mi ne donosimo te odluke. Čekamo na čovjeka u Bijeloj kući da nam izda naredbu’. Onda je Vesli Klark postao vrhovni komadant NATO snaga i Kosovo je bilo terorizirano. Tada ja nazovem Vesa koji mi je jako dobar prijatelj i kažem mu: ‘Reci mi šta da radim? Zvat ću Clintona, učinit ću šta god treba da ti dam svu mogućnost da možeš zaustaviti Miloševića’. Vest mi je tada rekao: ‘Ne treba mi ništa. Ne trebaš zvati nikoga. Ja znam šta predsjednik hoće i ja ću to odraditi.’ Tako sam vidjela da se vojne strukture skrivaju iza izgovora da nisu dobili direktnu naredbu, i kao što sam rekla svi su zauzeti radeći svoje male poslove i ne videći veliku sliku.

U knjizi postoji jedan vrlo snažan i dirljiv momenat. Vi ste rekli da ste u trenutku ulaska na pregovore 1994. godine u Beču, prije Dejtona, čiji ste bili domaćin, vidjeli jedno ‘more’ muškaraca u sivim odjelima i niti jednu ženu za pregovaračkim stolom. To je na Vas ostavilo dubok dojam i podstaklo Vas da krenete jednim novim pravcem.

Hunt: Upravo to je slika koja probija i dolazi. Cijelog svog života sam radila da žene imaju mjesto na razgovorima. Ali, kada se dođe do sigurnosnih debata i razgovora gledala sam kroz različitu prizmu. Sve je bilo uvjetovano, daj da sakupimo ratnike oko stola i da ih nagovorimo da zaustave svoja ratna dejstva. Žene nisu bile ratnice i ja smatram da je to najveći lični neuspjeh profesionalne karijere. Moram reći, jako mi je duga ta lista neuspjeha, ali ovdje je primjer: Kao domaćici nije bio moj zadatak da kažem ko da sastavlja te delegacije. To nije bio ni posao pregovarača, nije bio možda ni posao vođa delegacija. To je problem, to nije bio ničiji posao. To je primjer problema, što je neko kao ja trebao da kaže: ‘Ja sam domaćica, i ja ću prihvatiti samo one delegacije koje imaju 50-60 posto žena.’ Ja to nisam uradila.

U Vašoj knjizi govorite o izazovima pomirenja poslije rata. Šta o tome mislite u kontekstu savremenog života i politike u BiH?

Hunt: Ja osjećam da postoji određeni pokret, određena nada, nova generacija koja sada dolazi. Moglo se to napraviti i sa prvom generacijom. Radim u oblastima gdje su se užasni genocidi dešavali, i kada imate ljude koji su u rukovodećim pozicijama, i koji kažu: ‘Sada ćemo se fokusirati i posvetiti pomirenju.’ To je ono što vi ovdje niste imali. Vi ste imali nacionaliste koji su uvijek gledali: ‘Koliko možemo vlasti uzeti u svoje ruke, na svojim stranama.’ Bilo je čak i suprotno od onoga što je trebalo da se napravi za pomirenje u prvoj generaciji.

Nekoliko puta ste proputovali cijelu BiH. Šta Vas je najviše dojmilo u našoj zemlji?

Hunt: U Bosnu i Hercegovinu jako često se vraćam. Tu me najviše dojmila ljubav prema jako puno individualnih osoba.

Koja su najznačajnija iskustva kojih se prisjećate iz BiH?

Hunt: Najveća impresija je bila odmah poslije Daytona. Došla sam sa predsjednikom i moj je suprug dirigirao Božićni koncert u Sarajevu 1995. godine. To je bilo 22. decembra kada su došli svi predsjednici i sve vlade. Moj suprug je bio prvi dirigent u sarajevskom orkestru. Ali, najviše me impresioniralo da je po prvi puta bila neka mogućnost nade, vjerovanje da je rat stao i da će mir postati realan.

Pronalazak inspiracije u ljudima

Pored spisateljskog ostvarenja ˝Odvojeni Svjetovi˝ iz Vašeg pera je izašla i knjiga ˝Ovo nije bio naš rat: Bosanke obnavljaju mir˝. I ovim djelom pokazali ste još jedan vid pažnje, ali i zalaganja za mir u BiH. Otkuda ovolika energija, i zbog čega?

Hunt: To je jako zanimljivo pitanje. Ovaj rad meni daje energiju. Možda malo starim. Imam 61 godinu i imamo možda jako puno nekog iskustva. Ja se konstantno inspirišem ljudima koji su konstantno na terenu, i nadam se uvijek da kada dođem i kada se vratim , da i ja mogu ostaviti malo te svoje energije ljudima ovdje. I jako me dirnulo danas (u nedjelju, op.a.) kada je jedna od žena rekla: ‘Nekada tamo 1996. došla si i dala si nam nadu tada.’ Nikada ne znaš koji će biti efekat kada staneš ispred ljudi, ili kada napišeš knjigu.

˝Potraživanja za modernim svakodnevnim trafickingom˝

Osim što predajete javnu politiku na katedri Eleanor Roosevelt, te što ste stručnjakinja za domaću politiku i inostrane poslove, predsjednica ste i Fondacije Hunt Alternative. Pored osiguranja pariteta žena koje učestvuju u političkom životu, te jačanja organizacija koje se bave umjetnošću mladih, čime se još bavi ova Fondacija, te koji su ciljevi koje ima ispred sebe?

Hunt: Fondcija ima još jedan dodatni program koji se zove ‘Uništavanje potraživanja za modernim svakodnevnim trafickingom’. To se odnosi na potraživanje žena, djece, a naročito dječaka. Radimo na taj način što se fokusiramo na one muške koji kupuju sex. Znači, naš fokus nije na ženama i djeci, jer kao što ne možeš istući svoju ženu ili djevojku, isto tako ne bi trebao kupiti sex. Postoji jako velika razlika u moći između, da bi se to napravilo kao jedna fer transakcija.

Osnovali ste i Institut za inkluzivnu sigurnost koji djeluje u 40 područja zahvaćenih konfliktom. Možete li nam nešto više reći o tome?

Hunt: Mi smo u Liberiji, Kolubmbiji, Izraelu i Plaestini, Pakistanu, sjevernoj Irskoj, Iraku, Afganistanu, Ugandi, Ruandi, Sudanu, i u tim zemljama nađemo zajedničku crtu.

Osim zalaganja za mir, te ljubavi prema pisanju, zanimljiva je činjenica i da se bavite fotografijom. Do sada ste imali preko deset samostalnih izložbi fotografija u pet zemalja. O kakvim je djelima riječ?

Hunt: Dakle, ja uglavnom radim portrete da su u kontekstu. Dakle, možda sam na pijaci negdje. Upoznam neko dijete, vidimo se očima, pričamo na nekom jeziku. Onda pogledam u kameru, pitam ga da ga uslikam, jer smo do tada već postali prijatelji, i na osnovu toga sam napravila jako dobrih fotografija. Često šetam okolo, vidim neke scene koje predstavljaju suprotnost. Na primjer, jučer (u subotu, op.a.) sam bila u Beogradu i šetala sam pored igrališta. Bile su male klackalice, i neko je napisao sa grafitima ‘Sonična kurva’ . Tu su bile tri curice koje su ‘ispadale’ sa tih klackalica, i to je bilo ono što me privuklo. U mojim slikama ne postoji potreba za interpretacijom.

Koja je Vaša poruka onima koji čitaju ovaj intervju?

Hunt: Moja poruka je da Vi imate budućnost, možete napraviti viziju. Možete reći: ‘U narednih 10 godina Tuzla će doći do te vizije, i bit ćemo puno više kreativniji, nego što je neko u biznisu. Nećemo vidjeti nikakve prepreke, čuvat ćemo naše oči i imat ćemo jako lijepo vrijeme i zabavu’.

(Intervju preuzet sa portala TIP.ba/autor: Armin Kendić)