Ono, što je u elektronskim medijima pak izraženo, i na šta emiteri ne obraćaju pažnju su SMS poruke, čiji sadržaj se uopšte ne filtrira. Tu možete pročitati poruke od kojih vam se sledi krv u žilama, riječi su Tanje Topić, političke analitičarke. Intervju sa Tanjom Topić pročitajte u nastavku teksta. 

Kad jednom postane uobičajan i podrazumjevajući, kad se odomaći, govor mržnje iz javnog života se teško povlači. Govor mržnje potiče, opravdava ili veliča diskriminaciju na osnovu rase, etničke, spolne vjerske, jezične ili neke druge razlike. On je u svom izvornom ratno-huškačkom smislu gotovo nestao iz medija u BiH, što potvrđuju i monitorinzi RAKa i Vijeća za štampu, ali još uvijek, govor mržnje se zna probiti  u javnost bilo kroz predrasudu, netrepeljivst ili političke obračune. U okviru kampanje za smanjenje ksenofobičnih elemenata i diskriminacije u zonama povratka koje sprovodi Udruženje Vesta razgovarali smo sa Tanjom Topić, političkom analitičarkom, o tome šta za društvo kao što je bosanskohercegovačko znači govor mržnje u medijima.

1.      Šta ustvari za jedno društvo kao što je bosankohercegovačko znači govor mržnje u medijima?

Mislim da je riječ o sistemskim posljedicama koje mogu trajati više generacija, a koje su vrlo opasne za jedno društvo kao što je naše. Pri tome, moram skrenuti pažnju na jednu veoma važnu činjenicu: direktnog govora mržnje u elektronskim medijima u BiH gotovo da nema, upravo zbog uloge Regulatorne agencije za komunikacije. Znamo da mediji zbog jezika mržnje mogu biti kažnjeni, pa čak i ugašeni. To je bila jedna od boljih odluka međunarodnih subjekata u zemlji, jer mislim, da nje nije bilo, rat bi bio nastavljen upravo posredstvom medija. Naravno, da je jezik u elektronskim medijima sofisticiran i da ćete naći nešto blaže, drugačije, umivenije oblike govora mržnje, ali direktnog raspirivanja bilo kakve mržnje nema. Ono, što je u elektronskim medijima pak izraženo, i na šta emiteri ne obraćaju pažnju su SMS poruke, čiji sadržaj se uopšte ne filtrira. Tu možete pročitati poruke od kojih vam se sledi krv u žilama. Za to ću navesti primjer jedne TV stanice, koja je pustila najgore poruke povodom gostovanja jednog od organizatora Queer festivala u Sarajevu. Toliko mržnje prema ljudima drugačije, odnosno iste spolne orijentacije, odavno nisam vidjela. Tu je neupitna odgovornost medija, koji takve sadržaje puste u etar. U printanim medijima, koji su prepušteni samoregulaciji, koja jeste potvrda istinskog demokratskog sazrijevanja jednog društva, od kojeg smo mi udaljeni svjetlosnim godinama, situacija je drugačija i lošija.

Da zaključim, za jedno društvo koje je izašlo iz rata kakav je bio naš, jako je opasno putem medija podgrijavati i širiti bilo koji oblik mržnje prema drugom, drugačijem, tako da je, barem u elektronskim medijima, još uvijek dobro imati „budno oko" koje prati i nastoji eliminisati jezik mržnje iz medija. Jezik u elektronskim medijima je uljuđen, ali i danas su prisutni sofisticirani oblici jezika mržnje.

2.      Obnavljanju govora mržnje u medijima doprinose i dalja vezanost medija za političke sturkture, sadašnju ili bivšu vlast i njihovo sudjelovanje u političkim sukobima, te profiterski motivi koji čine da se ne biraju sredstva u skandaliziranju javnosti?

Veliki problem u BiH je taj što su mediji ogledalo društva. Naši mediji nisu ništa drugačiji, ni lošiji ni bolji, od društva u kojem živimo. Oni su podijeljeni po entitetskom i etničkom principu i vjeruje se samo „našima". Mediji sebe danas dobrim dijelom vide, sa nekoliko izuzetaka, kao zaštitnici nacionalnih interesa, pa su tako najprije u službi etničkih skupina kojima pripadaju. Potom je dobar dio, što dobrovoljno, što uslovno rečeno pod prinudom ekonomskog preživljavanja u službi određenih političkih partija i opcija. Komunikacija naših političkih lidera i političkih stranaka je na izuzetnoj niskoj razini, kulture dijaloga rijetko da ima u njihovim razgovorima, međusobno se napadaju, pljuju, vrijeđaju, pale nacionalne strasti, a mediji ih u tome podržavaju. U tom začaranom krugu nastale su takve posljedice, gdje je gotovo normalno da je mržnja svuda oko nas. I taj jezik odlično razumiju kako političari, tako i građani. Nažalost! Na ovom mjestu bih potrcrtala razliku između uloge koju imaju javni emiteri i privatni mediji. Važno je da javni emiteri budu u funkciji javnosti, ma kako to apstraktno zvučalo, a ne određenih politika. Privatni mediji žive pod pritiskom preživljavanja, sticanja profita i skloniji su senzacionalizmu, pa tako nekada vode manje računa o jeziku koji koriste.

3.      Koji su razlozi proizvodnje  neistina i govora mržnje u medijima?

Odgovor na ovo pitanje je sadržaj dijelom u odgovoru na prethodno. Različiti interesi vode vlasnike i urednike medija da koriste jezik mržnje. Mi smo društvo koje je nacionalno duboko podijeljeno, a novinari često misle da trebaju biti u službi zaštite vitalnih nacionalnih interesa, ne profesije. Novinari i mediji su zauzeli svoje pozicije, i one su uglavnom rame uz rame određenih politika. Na medije, koji su na liniji „izdaje" nacionalnog ni u jednoj sredini se ne gleda blagonaklono, a mnogi nemaju snage da se suprostave kolektivnim ludilima. U vrijeme kada su se pod plaštom patriotizma sakrile mnoge hulje, malo ko će biti spreman da rizikuje suprotstavljajući se opštevažećem kolektivnom stavu. Još uvijek živimo u uslovima u kojima MI dominira nad JA, i dok je tako, bićemo izloženi mržnji posredovanoj medijima. Okova kolektivnog se sporo oslobađamo, a demokratsko sazrijevanje i osvješćivanje pojedinaca ide dosta sporo. Dok ne budemo imali samosvjesne, jake pojedince, spremne da pomažu odgajanju ovog društva, teško da ćemo se osloboditi govora mržnje. Nekada mediji, recimo, doprinose produbljivanju mržnje, jer insistiraju na svađama, tražeći komentare na zapaljive komentare i onda ostajemo u začaranom krugu iz kojeg nikada izaći.

4.      Kako se suprostaviti medijskom govoru mržnje? Kako poboljšati stanje u bh. medijima?

Mislim da je potreban angažman cjelokupnog društva, svih njegovih karika. Mislim da je dobra odluka Centralne izborne komisije, koja je zaprijetila kažnjavanjem zbog jezika mržnje. To je jedan način, i očito bez njega ne može u društvu kao što je naše. Potom je važno da mediji postanu profesionalniji, što zahtijeva i obrazovane novinare, a ne ljude koji su, bez stava i integriteta, lako podložni svakoj vrsti manipulacije. Ponese ih lako politički momenat, a posljedice su nesagledive po cijelo društvo. U obrazovanju se više pažnje mora posvetiti odgoju mladih ljudi, koji će uvažavati drugog, drugačijeg, a ne biti odgajano na krilima mržnje i netrpeljivosti prema drugima i drugačijima. Put je dugačak, i ja nemam iluzija da se kao društvo možemo promijeniti preko noći. Procesi promjene svijesti mogu trajati i nekoliko decenija, ali je bitno ne počiniti iste greške novim generacijama, koje su počinjene, što od strane medije, što od strane političara prema nama -građanima.