Rezultati projekta Mediji u procesu reintegracije i održivog povratka

Učesnici/ce u projektu Mediji u procesu reintegracije i održivog povratka su izrazili zadovoljstvo što je EC prepoznala važnost i odobrila sredstva za implementaciju ovakvog projekta u trenutku kad je medijska zajednica duboko podijeljena i kad se mediji zatvaraju u nacionalne i ideološke subzajednice i kao takvi vrlo malo ili gotovo nikako ne doprinose osjećaju sigurnosti u BiH.

Udruženje Vesta iz Tuzle tokom 2007/08. godine realiziralo projekt Mediji u procesu reintegracije i održivog povratka - Kampanja za smanjenje uticaja diskriminatornih i ksenofobičnih elemenata u zonama povratka, te poštivanje socio-ekonomskih prava manjinskih povratnika u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini,  čiji je cilj bio unaprijediti uslove i uvećati mogućnosti za održivi povratak i reintegraciju manjinskih povratnika i raseljenih lica u lokalnu zajednicu na području 15 opština sjeveroistočne Bosne i Hercegovine (Bratunac, Bijeljina, Banovići, Brčko, Čelić, Kalesija, Lopare, Lukavac, Milići, Sapna, Srebrenica, Tuzla, Ugljevik, Vlasenica i Zvornik), kroz djelovanje na smanjenje uticaja ksenofobičnih elemenata i propagande u medijima u zonama manjinskog povratka. Projekt je podržala Europska unija u okviru CARDS programa.

Projekt je bio usmjeren na doprinos implementaciji Annex-a VII Dejtonskog mirovnog sporazuma kroz:

• uvećanje stručne osposobljenosti medijskih djelatnika/ca sjeveroistočne Bosne i Hercegovine u sferi poštivanja ljudskih prava, na način da doprinose uspješnom procesu reintegracije i održivog povratka
• uvećanje povjerenja zajednica manjinskog povratka u medije, unaprjeđenje međusobne razmjene informacija i saradnje pokretanjem medijske kampanje za promociju suživota i uspješnog povratka
• unapređenje reintegracije povratnika međusektoralnom saradnjom uz podršku medija

U tu svrhu, tokom 12 mjeseci projektne realizacije, Udruženje Vesta je sprovelo aktivnosti koje su se sastojale od stručnog usavršavanja medijskih djelatnika/ca o mirovnom novinarstvu, promotivne kampanje o primjeni Zakona o slobodi pristupa informacijama, zagovaračke medijske kampanje za eliminisanje ksenofobičnih elemenata iz medijskih sadržaja u zonama povratka u oba entiteta, te grupu aktivnosti međuentitetskog dijaloga, od kojih bismo izdvojili organizaciju Konferencije o ulozi medija u procesu reintegracije I održivog povratka koja je održana 18. juna/lipnja 2008. godine u Tuzli. Sve aktivnosti su bile pozicionirane u 15 navedenih opština u sjeveroistočnoj BiH, a bile su usmjerene prema predstavnicima/ama zajednica manjinskih povratnika, lokalne uprave i medija koji u ovim područjima kreiraju javno mijenje.

Učesnici/ce u projektu su izrazili zadovoljstvo što je EC prepoznala važnost i odobrila sredstva za implementaciju ovakvog projekta u trenutku kad je medijska zajednica duboko podijeljena i kad se mediji zatvaraju u nacionalne i ideološke subzajednice i kao takvi vrlo malo ili gotovo nikako ne doprinose osjećaju sigurnosti u BiH. Politizacija problema povratka na medijsku scenu je vratila nacionalističku retoriku. Odnos prema povratničkoj agendi ovako instrumentaliziranih medija često je determiniran geostrateškom vizijom demografske nadmoći jedne nacije.

Pored toga, tema povratka se smatra nekomercijalnom i povratničke teme se potiskuju na marginu dnevnih aktuelnosti. Novinarski radovi o toj temi su redovito nedovršeni, jer nema produbljenih analitičkih prikaza stvarnog stanja i serioznog pristupa povratničkim temama, a praćenje povratničke agende se sve više prepušta honorarnim saradnicima. Stoga su prilozi o toj tematici u potpunosti neemotivni i preovladavaju faktografske forme. Novinari se većinom osvrću na traženje odgovornih, dok je emocionalni potencijal povratničke priče iscrpljen. Ako i postoje stalne emisije i rubrike o povratku, one su neadekvatno pozicionirane u programskim shemama. Do određene mjere izuzetak predstavlja još samo srebrenička priča, ali je i ona već semantički i žanrovski ukalupljena i rutinizirana da više i ne funkcionira kao informacija.

Sve ovo je dovelo do toga da je društvo postalo zamoreno povratničkom pričom i izgubilo je interes za sadržaje o povratku. Štaviše, teme i način izvještavanja o povratku i kod samih povratnika izazivaju indiferentnost. A sve se ovo dešava u trenutku kada zajednice manjinskih povratnika imaju potrebu za većim stepenom integracije u zajednicu većinskog stanovništva, te podrškom medija u tom procesu.

Osnovna je novinarska obaveza da teže istinitom i blagovremenom izvještavanju i da se, kako bi to postigli, služe profesionalnim i etičkim standardima. Na žalost, kad je riječ o izvještavanju o reintegraciji i održivom povratku, ostrašćenost i nacionalna retorika su obuzele medije do te mjere da je ugroženo i pravo javnosti na istinitu infomaciju, baziranu na tačnoj i potpunoj informaciji. Pored toga, u medijima je otvoren prostor za potpuno nekompetentne novinarske komentare i nestručne analize.

Zbog svega navedonog, bilo je neophodno educirati novinare o mirovnom novinarstvu i izvještavanju o ljudskim pravima, jer bez društvene odgovornosti medija nema ni poštivanja ljudskih prava. Također, potrebno je educirati građane o mehanizmima zaštite od nefer, neetičkog i tendencioznog izvještavanja medija i depolitizirati pitanja povratka.

U BiH je neizgrađen sistem odgovornosti vlasti prema građanima, pa je nerealno očekivati da mediji budu odgovorniji i realniji od države, te je stoga potrebno poraditi na rekonstrukciji društvenog bića u ovoj državi. Bez obzira na sve, mediji moraju postati svjesni dijela društvene odgovornosti koju neosporno imaju i pruzeti odgovornost za interpretaciju povratničke priče kroz izbor tema i oslobađanje od političkih pritiska i lobija. Svojim bi pristupom trebali razvijati svjesnost javnosti o teškoj povratničkoj agendi i pitanjima sigurnosti, socijalne i zdravstvene zaštite i kvaliteta života povratnika uopće.

Također, trebalo bi poraditi na stvaranju koalicija organizacija civilnog društva koje će uticati na vlasti na svim nivoima koje snose odgovornost za konzumiranje prava na povratak. Na isti način, trebale bi se stvarati medijske koalicije koje su spremne neprofitno tretirati ovu temu, zanemariti općeprihvaćeni stav da je vijest roba i da je treba fino upakovati i dobro prodati. A prodati se može samo ukoliko se „dobro našpanuje u entitetskim strunama". Svi bi mediji trebali pritiskati državu u ime populacije koju zastupaju, ali uslov za to je da medijska scena ne bude pluralna i oslobodi se pogubnog uticaja centara moći kojima robuje. Mediji nipošto ne bi trebali biti u funkciji geostrateških ciljeva nosilaca glavnih koncepcija bosanskohercegovačke stvarnosti.